Jedna od najsrećnijh stvari koja može da vam se dogodi u životu je srećno detnjstvo. 

Kao što bi rekao Dostojevski :’’Jedna tako divna, sveta uspomena, očuvana iz detinjstva,možda je najbolje vaspitanje, a ako  ponesete mnogo takvih uspomena, onda je čovek spasen za ceo život’’. Ukoliko pitate mene kao psihologa složiću se u potpunosti sa ovim. Danas je sve više popularno da radimo brze terapije, da klijentu ponudimo tehnike gde će se brzo zaceliti. I to je u redu. Bez nekih tehnika koje se fokusiraju na sada i ovde ne bismo mogli, ali mislim da se neopravdano zanemaruje veza sa našim odrastanjem i osećanjem koje smo imali kao deca koje se kasnije sabiraju i čine neku vrstu obrasca koji imaju tendenciju pononog oživjavanja u toku života i tako predstavljaju neke korene naših kamena spoticanja. Bili smo ostavljeni, krtikovani, prezaštićeni, zlostavljani, uskraćeni za nešto, izostavljani, namerno ili nenamerno, na neki način smo bili oštećeni i povređeni. Ovo postaje deo nas i dugo nakon što odrastemo mi upravo kreiramo situacije gde smo bili loše tretirani ili gde smo se neprijatno osećali kao deca. Ovi situacije iz detinjstva i odnosi određuju kako se ponašamo, mislimo i osećamo u odraslom životnom dobu. One utiču kakve partnere biramo, kako se odnosimo ka sebi, ka prijateljima, da li strahujemo o gubitaka ili smo perfekcionisti, ili se plašimo da ne pogrešimo, ili se osećamo kao vukovi samotnjaci i još mnogo toga. Vrši se takozvano ponavljanje traume iz detinjstva u cilju da bi se ona na neki način zacelila, pa onda pokušavamo to da uradimo sa preteranim radom, sa pijenjem puno alkohola, uzimanjem raznih droga, prejedanjima, ulaženjem iz veze u vezu…U nekom trenu nam je jasno da to nisu zaceljenja već da ovo radimo jer se osećamo sigurno sa tim uverenjima, ona su naša kuća i ne znamo za bolje. 
Već sam uradila mnogo profila ličnosti i puno puta na razgovoru ljudi koji dolaze čula…’’Ja znam da on ili ona nisu za mene, ali ja osećam jako veliku privlačnost i ne mogu da se oslobodim… Ili ’’Ja ga/je volim, a on/a ne može da se veže za mene’’ ..’’ jJa nisam osoba za vezu’’  ’’Postajem očajan/očajna kada osetim da meneko može napustiti’’ i sl. U svakom slučaju, zaljubljeni smo u  emotivno nedostupnu osobu ili smo mi sami neko ko je takav. Ljudi dođu sluđeni i veoma iscrpljeni na razgovore jer se osećaju nekako u zamci-nit da krenu dalje niti da budu sa tim nekim.  Iz daljeg razgovora saznajem da se nekako često osećaju kao da su emotivno napušteni ostavljeni, i da često partnerovu distrakciju, dosadu ili neobraćanje pažnje, tumače kao potencijalne znake mogućeg raspada veze. Ovo može ići do trenutaka opsednutosti i stalim nadziranjem da će nas partner ostaviti pa sve do suptilnih znakova kada se naglo oneraspoložimo,  a ne saopštimo to partneru. Veze ovih osoba su najčeše vrlo burne i prave emocionalne klackalice.. Skloni su osećanjima ljubomore, emocionalne zavisnosti, ljutnje zbog opažene nelojalnosti. U jednom trenu postaju opsednuti partnerom,dok u drugom su hladni i pasivno agresivni, jer kažnjavaju partnera zbog ostavljanja. Osnova je kako će izdržati bez partnera, kao ’’riba na suvom’’,kako će se preživeti.Druga krajnost je panično izbegavanje intimnih veza sa odgovarajućim partnerima zbog straha od gubitka (iz jedne u drugu avanturu i beg na prve znake vezivanja). 
                  Zašto se ovo dešava?
Dešava se zbog ranog razvojnog obrasca koji je bio narušen sa značajanom osobom iz našeg detinjstva (roditelji). Postoji više potencijalnih razloga:
1. Roditelj je umro ili je napustio kuću veoma rano
2. Majka je bila odsutna ili hospitalizovana duže vremena kada smo bili deca
3. Odgajani smo od strane dadilja i sa roditejima nismo provodili puno vremena (šta će biti sa svom tom decom koja ne viđaju uopšte svoje roditelje?)
4. Majka je bila nestabilna usled sopstvenih teškoća (depresivna, zavisnik ) 
5. Roditelji razvedeni još u ranom dobu ii su se puno svađali a mi  bili prusutni
6. Gubitak pažnje roditelja zbog ponovnog braka, rođenja brata ili sestre lli drugih okolnosti
7. Prezaštićujuća okolina, gde dete nije naviknuto da se nosi sa teškoćama (nema resurse)
U životu osobe koje imaju ovakva pozadinska uverenja i obrasce se ’’kače’’  na osobe koji imaju potencijal da ih ostave, ne bili stalno proživljavali svoju obrazac iz detinjstva. Paradoksalno ali naša psiha tako funkcionišeć  Ljudi se zaglave u nekom odnosu, jer partneri osoba sa ovakvim životnim obrascima su najčešće: 
1.Oni koji ne mogu da se dugoročno posvete jer su oženjeni/udati, u drugim vezama ili na bilo koji način nedostupni
2. Nisu stalno u mogućnosti da budu sa nama (putovanja, radoholici-’’Imam devojku, ona živi u Americi,viđamo se tri puta godišnje,preteško mi je bez nje’’;’’Moj momak je stalno na poslu, radi 12 h sati, viđamo se jednom u dve, tri nedelje’’)
3. Emocionalno nestabilni (zavisnici od razlicitih stvari .alkohol, droga, kocka, seks i td.,zatim osobe koje imaju problema sa regulacijom emocija i raspoloženja, bez cilja u životu ili sa nerealnim, nestabilnim ciljevima ) ili osobe koje ne mogu iz bilo kod razloga da budu tu (problemi u sopstvenoj primarnoj porodici)
4. Osobe sa sindromom Petra Pana (’’Ostaću slobodan, neću se vezati,važno je samo dobro se zezati’’ u prevodu živimo život tinejdžera, zagovornici slobodnih, otvorenih veza, poligamisti i sl.)

Sa ovakvim tipovima ličnosti, osobe koje imaju obrasce ponašaja vezane za ostavljanje, osećaće jaku hemiju, ovakve osobe će ih privlačti kao magnet i želeće uporno da ostvare stabilno okruženje, a to nažalost nije moguće ukolko obe strane ne shvate svoje obrasce i ne budu voljne da se menjaju. Ili drugi slučaj je probati da otklonimo ovaj kamen spoticanja pre svega osvešćivanjem svojih ponašanja, a onda povezivanjem sa svojim unutrašnjim detetom kome treba uteha. Ovo nije proces koji se dešava preko noći ali je delotvoran i donosi benefite na duže staze. Uz to, osporavaju se i nefunkcionalni misleni obrasci. 

Svako zaslužuje ljubav i okruženje u kome se sigurno i voljeno oseća. Probajmo da ga kreiramo.