Ustani. Zatvori oči, slušaj. Oseti puls mesta u kome živiš, osvrni se oko sebe. Da li ti odgovara brzina kojom se stvari dešavaju? Koji je tempo tvog života i da li ti on odgovara? Danas ne možemo poreći da se živi brzo. I da se nekada stvari u našim životima možda odvijaju prebrzo. S druge strane, dolazimo do situacija gde se stvari odvijaju suviše sporo i ne prelaze spontano i prirodno u drugu fazu razvoja. Ovde prevashodno mislim na emotivne odnose u našim životima. Na pitanje zašto je to tako navela su me lična i iskustva mojih dragocenih klijenata.

Načelno govoreći, svaki odnos u našem životu prolazi određene faze u svom nastajanju i kasnijem razvoju, kao što uostalom i mi kao jedinke prolazimo taj period. Postoje periodi u kojima se očekuje da razvijemo osnovne životne funkcije, kao što je hodanje, samostalna ishrana, higijenske navike i sl. I da razvijemo emocije, jer nemamo sve osnovne emocije odmah po rođenju. Rečnikom razvojne psihologije, rekli bismo da postoje određeni kritični momenti, kada dolazi do inkorporacije biološke spremnosti i stumulacije iz okoline, što rezultira ispoljavanjem i usvajanjem neke sposobnosti, veštine, emocije. Radeći sa klijentima, počela sam malo intenzivnije da razmatram ovu teoriju i da je sagledavam u svetlu emotivnih odnosa. Često su dolazili klijenti koji imaju dugotrajne iscrpljujuće emotivne odnose, koji ne prelaze u narednu fazu, a koje oni ipak ne mogu da napuste. U tim odnosima bivaju već i psihički I fizički umorni, ali opet istrajavaju. Na primer, osobe koje su dugo u fazi ”muvanja” sa nekim i gde dobijaju dvosmislene, često potpuno suprotne poruke od druge strane i  gde nikako da dođe do nekakvog razrešenja,  ili na primer, osobe koje su duže vremena u rutiniranim i slabo funkcionalnim vezama i nikako ne uspevaju da pređu na novi nivo veze (zajednički život, brak, dete i sl). Ovo su samo neki od tipičnih primera, naravno sigurna sam da svi možemo da nabrojimo još iz ličnih iskustava i iz  iskustava ljudi oko nas. Razmišljala sam zašto je ovo ovako i da li ja kao psiholog, mogu to nekako smisleno da objasnim.

Ovakve situacije možemo sagledavati sa više aspekta. Pre svega, u svetlu teorije kritičnog momenta, kada upoznamo nekog i provodimo neko vreme sa tom osobom, prirodno dolazi do kulminacije odnosa i kritičnog momenta kada bi trebalo da se odnos razreši-ili će preći u narednu fazu ili će ostati kakav jeste i obe strane će odlučiti  ili da nastave zasebno ili u nekoj vrsti odnosa, ali gde je obema stranama jasno šta mogu da očekuju. Kritični momenat nije kod svakog para isti i određen je ličnim vrednostima i stilovima, individualnom brzinom, ali bez obzira na to postoji trenutak kada je spremnost obe strane dovoljna da bi se odnos ili realizovao ili prešao na sledeći nivo. Problem nastaje kada jedna od strana želi da neku fazu produži što se najčešće dešava iz ličnih nesigurnosti, pitanja identiteta, emocionalne nezrelosti ili blokada u primanju ili davanju ljubavi. Produženje se najčešće ”kupuje” dvostrukim i dvosmislenim porukama (tzv.toplo-hladno poruke i ponašanja) ili emocionalnom manipulacijom druge strane, gde se odigrava uloga žrtve i traži se saosećanje i razumevanje. Napomenula bih da osobe najčešće i nisu svesne svojih ponašanja i da ova psihološka igra oduglovačenja u kritičnom momentu ima izvesnu psihološku funkciju za samu osobu (potvrđivanje nekih uverenja o sebi, o drugima, o svetu-npr. Drugi se moraju potpuno iscrpeti i ako to izdrže to je znak da sam voljen/a; Strašno je morati donositi odluke; Niko me ne može voleti kad sazna kakav/a sam ja i mnoga druga). Ovo su samo neki od primera parafraziranih uverenja do kojih smo došli analizirajući ponašanja klijenata koji prolongiraju faze i ne delaju onda kada osete da treba delovati u nekom odnosu, kada bi to bilo sasvim spontano, prirodno i očekivano. S druge strane, osobe koje ostaju u ovakvim odnosima, vrlo dobro duboko u sebi znaju da je prošao kritičan momenat i da se odnos mora napustiti, ali im je teško da to prihvate. Oni često upadaju u poziciju spasioca, koji želi da spase sve i da preuzme odgovornosti i za ono što nije njegovo, ili imaju problem da prihvate sebe i da budu sami sa sobom (bolje bilo kakav odnos, nego nikakav). Tu dolazi do zastoja i važno je osvestiti svoje obrasce ponašanja, ali i osmisliti završetak nekog odnosa, završiti i zatvoriti neke priče u kojima figurativno rečeno nismo prohodali onda kada je trebalo… Završetak odnosa ne znači uvek i nužno gubitak te osobe u potpunosti iz života (što je često jedan od glavnih strahova, jer nekako često ne doživljavamo samo kao potencijalnog partnera, već i prijatelja, životni oslonac, podršku i td.), već prelazak u ,, naredno poglavlje”. Zatvoriti neke krugove nije lako i to često sa sobom povlači rešavanje raznoraznih dilema ali je jedna od stvari koju možemo da uradimo kako bismo mogli dalje da rastemo i razvijamo se kao ličnosti.

Zato…pogledajte u sebe…Sigurna sam da svako od nas duboko u sebi zna istinu, onu njegovu i zna zašto nešto radi…Ne okrećite glavu od nje. Suočite se jer stvari oko vas i u vama, ljude koje srećete… ne dešavaju se slučajno. Vaše nesvesno je uvek tu sa vama i probajte da ono što vam govori osvetite, oživite i razjasnite sebi, kako bi mogli da živite jasno i odlučno stanete iza onoga što ste vi.